Svaka osoba koja koristi lijek, prilikom konzumiranja istog, pročita i uputstvo za korišćenje, kako bi se upoznala sa mogućim nus pojavama.
U Crnoj Gori, osoba oštećenog vida nema mogućnost da u prilagođenom formatu dobije informaciju o sadržaju uputstva za lijek. Naime, uglavnom se oslanja na kratko objašnjenje doktorke prilikom propisivanja lijeka, apotekarke pri kupovini lijeka, pri čemu najčešće mora da zapamti “ono glavno”, koliku dozu tableta da popije na koliko sati. Bilo da žive same ili ne, osobe oštećenog vida nemaju mogućnost da pročitaju detaljnije informacije o lijeku, čime im se onemogućava pristup informacijama, a ujedno i adekvatna zdravstvena zaštita.
Osim osoba oštećenog vida, napominjemo da uputstva nijesu pristupačna ni za osobe koje usled invaliditeta ne mogu čitati standardnu štampu (disleksija, i sl).
Članovi Saveza su se više puta obraćali sa riječima: “Pio sam određene tablete i kašljucao. Više puta sam pomislio da je od alergije na polen. Međutim, nakon što mi je žena pročitala uputstvo za korišćenje lijeka, u nus pojavama našao se kašalj. Kada sam otišao na kontrolu kod doktora i rekao mu za kašalj, promijenio mi je tablete. Više od pola godine sam konzumirao tablete i kašljao, a da nijesam znao da je to uzrokovano korišćenjem tableta. “
Iz Saveza slijepih je još 2017. godine pokrenuta inicijativa za izmjenu Zakon o ljekovima koja bi sadržala normu koja se odnosi na uputstvo u pristupačnom formatu.
Nakon donošenja Pravilnika o sadržaju i načinu obilježavanja spoljnjeg i unutrašnjeg pakovanja lijeka i sadržaju uputstva za lijek, član 44 predviđa da na zahtjev udruženja pacijenata za zaštitu slijepih i slabovidih osoba, nosilac dozvole za lijek, dostavlja tom udruženju uputstvo za lijek u odgovarajućemobliku, što ukazuje na mogućnost da se posredstvom udruženja pribavlja adekvatan format uputstva za lijek. Na ovaj način jesu implementirana rješenja iz EU, Direktive 2001/83/EC (DIRECTIVE 2001/83/EC OF THE EUROPEAN PARLIAMENT AND OF THE COUNCIL of 6 November 2001, on the Community code relating to medicinal products for human use ), koja su svakako minimum koji država treba da implementira. Međutim, kroz istraživanja stanja u drugim državama, dolazimo do informacija da je na nivou Evrope situacija slična, gotovo ista i da je mogućnost da se dobije pristupačno uputstvo ostavljena udruženjima pacijenata oštećenog vida.
Ne možemo ni zamisliti situaciju u kojoj je osobi oštećenog vida propisan lijek, a ona odlazi u apoteku, pa potom u Savez slijepih, kako bi mogla dobiti uputstvo u pristupačnom formatu.
Preporuka Saveza slijepih od početka iniciranja izmjene Pravilnika bila je da se u svakoj apoteci nađe po primjerak uputstva za upotrebu svakog lijeka u odgovarajućem obliku (Brajevo pismo, uvećan formar ili elektronski zvučni zapis npr.CD, MP3), odnosno da se u svakoj apoteci, gdje se kupuje određeni lijek, nađe po minimum jedno uputstvo štampano Brajevim pismom, jedno na cd-u i da se ono izda besplatno uz lijek zainteresovanoj osobi. U tom slučaju, obezbijedila bi se apsolutna zaštita prava na privatnost, kao i ravnopravan pristup informacijama za sve osobe, što je istovremeno i najefikasniji i najjednostavniji način prilikom kupovine određenog lijeka. Ovo rješenje bi bilo veoma jednostavno i učinkovito za sve osobe oštećenog vida u Crnoj Gori, bez obzira u kom području oni stanuju, jer bi sve apoteke na području zemlje imale barem po jedno uputstvo za korišćenje lijeka u dostupnom formatu za osobe oštećenog vida.
Na ovaj način bi sve osobe oštećenog vida na licu mjesta dobile pristupačne informacije.
