Na ovaj tekst podsakla me sjajna ideja koju prezentuje Milena Popović Samardžić dijalozi.me
Sa aspkekta oblasti kojom se bavim, pokušaću da dam doprinos temama koje su mi bliske.
Iz mog ugla, zdravstvo izgrađeno po mjeri svih strana, najbolje se uređuje u saradnji zdrastvenih ustanova, medicinara, građana/građanki-pacijenanta/kinja, ali i predstavnika/ca koje se bave ovom oblašću.
Pisaću o temi o kojoj se malo govori, a dugoročno stvara velike posljedice i često uzrokuju -posttraumatskom stresnom poremaćaju.
Naime, radi se o licima koja usljed traumatske povrede ili oboljenja, suočavaju se sa invaliditetom (amputacija ekstremiteta, paraplegija, tjelesna oštećenja, ali i druge vrste vidljivog i nevidljivog invaliditeta).
Jedan od problema je nedovoljna kapacitiranost zdravstvenih ustanova, ali i nepostojanje umreženosti sa drugim ustanovama, na način da aktivno participiraju u procesu efikasne socijalizacije i prihvatanja stanja ovih lica.
Na način da pacijentu/pacijentlinji objasne i pripreme ih na izvjesnu izmjenu dosadašnjeg načina života.
Obično zdravstveni radnici konstatuju pacijentu/kinji stanje sa kojom se suočava i tu se sve završava.
Zdravstvene ustanove, a ni druge ustanove ne bave u dovoljnoj mjeri osmišljavanju servisa podrške, uvođenjem psihologa/psihološkinje, ali i drugih strukovnih lica.
Odsustvo ovih servisa, ovim licima stvara ogromne traume i dugoročno usporava njihov proces socijalizacije.
Posljedice toga su da nakon suočavanja sa invaliditetom, prođu i mjeseci u odlaganju rehabilitacije, ali i njihove socijalizacije.
Nažalost, mnogi od njih upadnu u zoni depresije i time se dodatno komplikuje njihov proces inkuzije u društvo.
Jedan dio ovih lica ostaje trajno ili dugoročno upadnu u zonu depresije, bez želje da prihvate sebe i suoče sa novonastalim stanjem.
