Zakon o ljekovima (“Službeni list Crne Gore”, br. 056/11 od 25.11.2011, 006/13 od 31.01.2013) u članu 1 predviđa da se ovim zakonom uređuju uslovi za proizvodnju, promet i ispitivanje ljekova za humanu upotrebu i upotrebu u veterinarstvu, mjere za obezbjeđivanje kvaliteta, bezbjednosti i efikasnosti ljekova, nadležnosti organa u oblasti ljekova, kao i druga pitanja od značaja za obavljanje ove djelatnosti. Članom 118 istog Zakona predviđeno je da “Svaki lijek koji se nalazi u prometu mora biti obilježen na crnogorskom jeziku u skladu sa dozvolom za lijek i mora biti u saglasnosti sa odobrenim sažetkom karakteristika lijeka. Naziv lijeka na pakovanju mora se navesti na Brajevom pismu“, dok je članom 120 predviđeno da se Uputstvo za lijek prilaže u pakovanju lijeka i mora biti usklađeno sa odobrenim sažetkom karakteristika lijeka i da uputstvo za lijek mora biti na crnogorskom jeziku i jezicima koji su u službenoj upotrebi u Crnoj Gori.
Pojedini ljekovi odobreni u zemljama regiona još uvijek nemaju ni naziv lijeka naveden na Brajevom pismu u skladu sa odobrenjem njihovih Agencija. Primjera radi Republika Hrvatska do samog ulaska u EU čak nije predviđala ni obavezu obilježavanja naziva lijeka na Brajevom pismu na kutiji lijeka, što je Crna Gora uvrstila u svoj Zakon o ljekovima još od 2011. godine.
Pravilnikom o sadržaju i načinu obilježavanja spoljnjeg i unutrašnjeg pakovanja lijeka i sadržaju uputstva za lijek u članu 44 propisano je “Nosilac dozvole za lijek, na zahtjev udruženja pacijenata za zaštitu slijepih i slabovidih osoba, dostavlja tom udruženju uputstvo za lijek u odgovarajućem obliku (Brajevo pismo, velika slova ili elektronski zvučni zapis npr. traka, CD, MP3)”.
Dakle, udruženje, prema ovoj odredbi, dostavlja informaciju o uputstvu za lijek koje je potrebno prevesti na Brajevo pismo ili dostaviti u drugom formatu i to može jedino učiniti ukoliko informaciju dobije od članova udruženja. Ovim rješenjem se osobama oštećenog vida ne omogućava ravnopravan pristup informacijama u odnosu na ostale konzumente lijekova, jer bi u tom slučaju “Udruženja slijepih i slabovidih”, bila u posjedu lijekova koje oni koriste, a samim tim i medicinskih dijagnoza i oboljenja koja ih pogađaju. Potpuno je prirodno da svaki čovjek želi da te informacije i podatke sačuva za sebe i svoju porodicu, te da neće ni pomisliti da uputstvo za konzumiranje lijeka zatraži u dostupnom formatu posredstvom udruženja ili druge organizacije.
Od donošenja Pravilnika, Savez slijepih je sproveo niz incijativa i aktivnosti, ali do izmjene Pravilnika još uvijek nije došlo.
U narednim danima detaljnije o kršenju prava na privatnost osoba oštećenog vida, kao i o mišljenju Ombudsmana povodom pritužbe Saveza slijepih Crne Gore.
